Tri cunamija ili Evropa je ranjena

Strategijska orjentacija za ekonomsku politiku neke države veoma je jednostavna. Kako ne bi došlo do strategijskih promašaja postoji formula koja glasi: „Pogledaj iznad sebe i utvrdi da li ima dovoljno sunca i oblaka; pogledaj oko sebe i utvrdi da li ima dovoljno vode, šume i poljoprivrednog zemljišta; ispitaj da li ispod tebe ima dovoljno vode i minerala – svoju ekonomiju zasnivaj na tome čime raspolažeš.“ Drugi dio strategijske formule glasi: „Sistem obrazovanja održavaj na najvišem mogućem nivou za industrijsku proizvodnju onoga što omogućava prirodni resurs tvoje zemlje, a u oblasti nauke pokušaj pratiti razvijene zemlje.“

To se najbolje moglo uočiti kada je 2004. godine u EU u paketu primljeno deset država. Tim prijemom EU je teritorijalno proširena za 30 posto, za 20 posto je uvećan broj stanovnika EU, dok je BDP EU uvećan za samo dva posto. Iz toga proizilazi da je EU te godine uvezla veliki stepen siromaštva, ali i disharmonije.

Ne vidim dva sličnija naroda od Srba i Hrvata. Ruženjem onog drugog, povremeno svaki od njih preuzme inicijativu. I tako ukrug.

Da li će Srbija iskoristiti svoju istorijsku šansu da bude medijator između Istoka i Zapada, kao što je nekada to bila SFRJ na čelu sa Josipom Brozom Titom? Za sada je mala vjerovatnoća zbog oskudice u strategijskom promišljanju; zbog viška pravoslavnog fundamentalizma; te zbog, još uvijek, velikog učešća u državnoj politici onih koji su učestvovali u razbijanju Jugoslavije.

2004. godine u EU u paketu primljeno deset država. Tim prijemom EU je teritorijalno proširena za 30 posto, za 20 posto je uvećan broj stanovnika EU, dok je BDP EU uvećan za samo dva posto. Iz toga proizilazi da je EU te godine uvezla veliki stepen siromaštva, ali i disharmonije.

Nikada u istoriji politika nije bila presudnija u odbrani sopstvene zemlje nego što je danas. Bez širokog elaboriranja može se zaključiti da je prijateljstvo sa susjednim državama prvi, a da je članstvo u širokom savezu drugi strategijski faktor u odbrani države. Priča o vojnoj neutralnosti je sve dublji ulazak u političku i vojničku imaginaciju – nemoguće je definisati između koga i čega treba biti neutralan jer, kao što sam istakao, države će sve manje biti učesnice u ratnim sukobima, dok će izazivači tih sukoba sve češće biti pojedinci ili grupe – i to sa čitave planete. Kako onda definisati subjekte između kojih se može biti neutralan?

Klasične armije sve više gube smisao svog postojanja. Svoju ulogu će moći opravdati samo ukoliko državne politike budu gradile prijateljski odnos s drugim državama i u širokom savezu.

Nedopustivo je da se bilo koji istorijski događaj premješta stotinu godina iz jednog konteksta u drugi kako bi se objasnilo nešto što vodu ne pije. Psihologija to naziva vulgarnim racionalizmom.

Današnje generacije imaju obavezu da objektivno pišu istoriju i da je nepristrasno čitaju.

Nalazi skupštinskog anketnog odbora u vezi s ubistvom ministra odbrane Pavla Bulatovića još više su me uvjerili u tezu koju godinama iznosim da je Srbija poligon ruske mitomanije i crnogorske mafije. Kada se Srbija oslobodi ove dvije pohare, tek onda će moći krenuti na put izgradnje suverene, demokratski i pravno uređene države. Do tada, njena suverenost će biti u tuđim rukama.
Inače, nakon formiranja DZ SCG jedna od preokupacija crnogorskog rukovodstva bila je kako iz najviših vojnih komandi izvući materijale koji mogu biti za njih kompromitujući. Zbog toga su na mjesto zamjenika ministra odbrane i postavili iskusnog operativca Udbe Vukašina Maraša. Djelimično su uspjeli jer su uvijek sumnjičavi i radoznali Srbi ipak sve fotokopirali. Pošto su ponikli iz istog udbaškog legla, nije Slobodan Milošević na kolegijumu načelnika GŠ slučajno izrekao rečenicu koja se odnosi na crnogorsko rukovodstvo na čelu s Đukanovićem: „To što su oni otišli u političke vode, svako ko se bavi kriminalom mnogo više voli da bude optužen za politički progon nego zato što je lopov.“ Ja bih na ovo dodao da pregled arhivske građe uvijek donosi neku vrstu uzbuđenja.
Marta 2004. godine na dužnosti sam savjetnika predsjednika DZ Srbija i Crna Gora, gospodina Svetozara Marovića. Na prijavnicu je došao izvjesni gospodin Vladan Vlajković i traži da ga primim. Primam ga, a on dolazi sa nekim paketom. Obraća mi se sljedećim riječima: „Gospodine generale, ja sam Vladan Vlajković, autor sam knjiga Vojna tajna 1 i 2, i pošto se vaše ime nalazi u mojim knjigama, a