Sabrane pjesme

djetinjstva već mi trgasmo veze
s roditeljima, s rodom, s domovinom, s Bogom
i ostadosmo posve sami

treba otići nekud daleko od sunca

[Kuda da pođem u ovu
prazninu ispred sebe?...]

Pjesnici nekad nadahnuti vjerom
pjevahu ljudima o onomu kraju
u koji čovjek prijeđe kad ostavi tijelo

Danas se svakom fantazija slomi
na rubu ovog svijeta.

Dalje je ništavilo
pred kojim pjesnik stoji nemoćan i nijem

Sebi
I.

Ti hoćeš da živiš?
O u što se uzdaš i nadaš?
Ljudstvo je postalo društvo a život, pad,
prodanje i poniženje

Ti si se sklonio tu u stradanje i stojiš
izgubljen

O dokle ćeš ostati tako

probudim se: ležim u svom lešu.

I tijelo mi se gadi. Može li se kako
odijeliti od tijela, biti čist od tijela?
Tijelo je teret, tuđin, trulost.
Ja bih ga rado ostavio negdje
i utekao od njeg, odletio zauvijek u slobodu.

Ovako živim s njim, u njemu. Nerazdjeljiv.

Tijelo trune. Ja živim u lešu.

O ćuti, jadno tijelo,
zaboravi jelo
i jedi strpljenje!

Smrt nije izvan mene. Ona je u meni