Umrijeti bez stresa

Živimo u vremenu u kome nam je sve normalnije da je Zlo jedino što nas definira kao ljudska bića. Teško je naći dobrog čovjeka, napisala je Flaneri O’ Konor.

Mi mali ne odlučujemo ni o čemu. Nas brine kako platiti račune, kredite, lijekove, kruh. Živimo u noćnoj mori. Ipak, nešto možemo učiniti za sebe. Ne čitati portale, ne slušati vijesti. Budimo uz nekoga koga volimo, ljubimo se i grlimo i čekajmo smak svijeta. Bolje u ruci držati čvrstu guzicu ili dobar komad đoke nego mobitel na kome vrišti najnovija lažna brejking njuz.

I tako od tijela bez koga ne možeš do tijela koga se želiš riješiti onako kako se ubojica želi riješiti leša. Svi oko nas gaze istu vodu, nama se samo čini da je naša bara najdublja i najprljavija. Ne kužimo. Životi su nam reprize tuđih života. Vječne ljubavi nema. Svadba je uvijek početak kraja jedne ljubavi. Mlada to ne zna. Mladoženji su rekli da je njegov ulazak u brak poraz, njezin je pobjeda. Ona je udana, ona je normalna.

Minuta bez njega je muka, sat bez njega je rana, dan bez njega je plivanje u vrućem ulju.

Jebeš život bez sušenja grla kad ga iznenada ugledaš na ulici.

Dernjava na početku je nešto što svaku majku izluđuje. Kasnije je se sjeća kao jedinog razdoblja koje je bilo, kad govorimo o djeci, čista radost.

Što mi se može dogoditi? Mogu umrijeti od sreće. Bolje smrt od sreće nego od dosade.

Žene ulaženje u brak doživljavaju kao pobjedu, muškarci kao kapitulaciju. One će imati pismenu potvrdu da su voljene, oni će imati dokaz da su na lancu. Zato kad pogledamo fotke sa vjenčanja, koje mogu biti i jesu majstorski izrežirane, lice mladoženje uvijek će biti u grču, a mladenka će čednim obaranjem pogleda, sakrivenog debelim trepavicama napravljenim od konjske dlake, pokušati sakriti trijumf. Uzalud. Mi znamo da se mlada osjeća kao onaj čovjek u uskim hlačama koji je u cirkusu uspio ukrotiti slona, tigra ili neki sličnu jadnu, divlju životinju.

Nije hrabro rastati se nakon trideset godina, hrabro je živjeti s nekim tolika desetljeća.

Ekstenzije koje ti je muž, dok ti nije postao muž, divljački potezao, „radili ste na djetetu“, pretvorile su se u masne, gadne bičeve. Toliko si nervozna da si izgrizla gelirane nokte, ocu djeteta izgubio se svaki trag. Njemu vrišteće meso ne liči na bebe iz filmova, a njegova žena, sisata vještica, nema ništa s onom curom koja je pod njegovim zapaljenim bedrima bila divlja kobila.
Divlja kobila danas ne njišti zadovoljna i zadovoljena, ona reži. „Gdje si bio?! On nije samo moje dijete! Tebi se u životu ništa nije promijenilo, a vidi mene! Možeš li mi ga pričuvati na sat ili dva da skočim do fri…“
Žena ne dovršava rečenicu jer zrak propara sirena koja najavljuje smak svijeta. Žena sisom ubija sirenu. Tata govori: „Ne spremaj mi večeru. Tomo slavi momačko.“