Marina Vujčić

Obično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Živa žena ne može biti žrtva jer eno je – hoda, diše, nikakva krv joj se ne cijedi niz pleća, modrice su, ako ih je i bilo, sad nevidljive, ima sve udove, oba oka i uha, što je sijala to neka i žanje, ima i gorih stvari od malo nasilja u obitelji. Što te ne ubije, nije te ubilo jer si preživjela.

Trebao ti je netko tko će čitati mimo naslova i između redaka. Ili, još bolje, netko tko neće ni čitati sve što se pisalo o tebi, nego te potražiti i dati ti priliku da žališ za svojim umjesto za njegovim životom. Da taj tvoj život, a ne njegova smrt, nekome bude tema.

bično je žena žrtva, ali ona je žrtva samo ako je mrtva.

Ne shvaćaš da ti je zabranjeno, nego uvjeriš sebe da ti ništa od toga ne treba.

Da si pustila da te ubije, svima bi sve bilo jednostavnije.

Tada nisi znala da grabežljivci svoje žrtve ščepaju baš tako, na prepad, s talentom da jedan susret preuveličaju do neprirodnih razmjera koji mogu uplašiti samo nekoga tko ne priželjkuje ljubav takvom slinom kakvom si je ti priželjkivala, i samo nekoga tko još ništa ne zna o tome kako veze s nasilnicima započinju.

Neke se stvari ipak ne mogu preživjeti naživo.

Dva tjedna si ga poznavala.

Tad još nisi znala da su ti to zadnji trenuci normalnog života.

Volio si meke sireve i knjige u tvrdom uvezu. Volio si mozzarelu, bosiljak i povijesne dokumentarce. Tvrdio si da voliš i mene.

Ali da si živ, ja ne bih bila ovdje gdje sam sada.

Ne bi me uopće bilo.

Žrtva je uvijek onaj tko je mrtav, čak i ako se onaj tko preživi više ne može smatrati živim.