Slavenka Drakulić

„Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“

Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno. Njihova veličina ništa ne znači, težina i visina zanemarive su. Odjeća također.
Nije to baš kao da ne postojiš, već kao da živiš u nekoj drugoj dimenziji. Sve je isto, a ipak – nije isto. Ljudi se drugačije odnose prema tebi, a ti se, kao nevidljiva žena, trebaš tome prilagoditi.

Kao kad se pogledate u vrlo staro ogledalo nagrizeno smeđim mrljama. Mrlje se šire i cijeli dijelovi postaju zamagljeni, a ostatak lika lebdi, rubovi su nejasni, rastočeni. Pomalo zastrašujuće. Lako je reći da to nije stvarna slika osobe, ali ipak, kao da jest. Tako te vide drugi, ili te pak ne vide. Kao da si duh.

Ponekad stojim na tom raskršću i promatram kako vozači ili vozačice, svejedno, koče kad ulicu prelaze majka s kolicima, žena s djecom, mladi ljudi. Iste sam težine kao i djevojka koja je netom prije mene, na tom istom mjestu, prešla raskršće dok je na semaforu bilo crveno svjetlo. A ipak, vozač se ponašao kao da mene nema.

Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više… blijedim.

trebalo mi je dugo vremena da uopće shvatim kako postajem nevidljiva.

Pomislila sam, kad već postojim u tom nevidljivom obliku, možda je prozirna tvar u koju se pretvaram – čisti duh?

Bit će mi lakše kad se više ne budem mogla sjetiti da se ne sjećam

Bori se da ostane osoba, a ne samo tijelo.

Vjera joj je u početku pružala nadu, zatim utjehu.