Harper Lee

Upravo u to vrijeme brat Jean Louise jednog je dana ostao na mjestu

»Teta, znaš što?« reče ljubazno. »Daj se popiški u svoj šešir.«

Nepokoleban iskazom nelojalnosti Herberta Jemsona, jer ga nije čuo

Složili smo se da su zaostali, da su nepismeni, da su prljavi i smiješni, tromi i beskorisni. Da su kao mala djeca i glupi, barem neki od njih,

Ti licemjerni stari pasji sine kusastog repa! Samo tu sjediš i govoriš ›kako te volja‹ sad kad si me bacio na tlo, izgazio me i ispljuvao, sjediš i govoriš ›kako te volja‹ kad je sve što sam voljela na ovome svijetu… samo tu sjediš i govoriš ›kako te volja‹… Ti mene voliš! Pasji skote

Ne sviđaju mi se postupci tih ljudi, zato se ne želim njima baviti.‹ Bolje bi ti bilo da se njima pozabaviš, dušo, inače nećeš nikad odrasti

»O da. Kad ju je Atticus oženio i kad sam se vratio iz Nashvillea na Božić i sve to, zaljubio sam se u nju preko ušiju. Još sam zaljubljen — nisi to znala?«

Striče Jack, osjećam se manjom od makova zrna

sjedalo. Dok mu je u sebi željela dobrodošlicu među ljudski rod, malko zadrhti od naglog otkrića. Netko mi je prešao preko groba, pomisli, vjerojatno Jem po nekom idiotskom poslu

»Upamti i ovo: uvijek je lako osvrnuti se i vidjeti što smo bili, jučer, prije deset godina. Teško je vidjeti što jesmo. Ovladaš li tim trikom, lako ćeš dalje.«