Žudimo za razonodom – razgledanjem znamenitosti, zvucima, ushićenjima i uzbuđenjima kojih mora da se nagomila što više u najkraćem mogućem vremenu.
Da bismo održali taj „standard“, mahom smo spremni da trpimo živote koji se uglavnom sastoje iz obavljanja dosadnih poslova, na kojima zarađujemo sredstva kojima tražimo olakšanje od zamora u povremenim grozničavim i skupim zadovoljstvima. Ti trenuci bi trebalo da budu pravo življenje, prava svrha nužnog zlog rada. Ili zamišljamo kako je opravdanje za takav rad podizanje porodice koja će nastaviti da radi isto, da bi podigla novu porodicu... i tako ad infinitum.